Mnoge osobe ne spoznaju važnost osjeta mirisa i okusa dok ih ne izgube, a upravo je to jedan od najčešćih simptoma kod osoba koje su preboljele COVID-19. Različiti autori navode da je neki oblik poremećaja osjeta mirisa zastupljen kod više od 90% oboljelih, 28% osoba nema zadovoljavajući povrat osjeta mirisa nakon izlječenja, dok njih 16% nema povrat osjeta okusa. Također, postoje podaci da je oko 45% oboljelih imalo samo navedene simptome. U stručnoj medicinskoj literaturi gubitak osjeta mirisa označava se kao anosmija, dok se gubitak osjeta okusa označava kao ageuzija. Neki oboljeli također opisuju da im hrana miriše po ribi, sumporu ili užeglosti, što se označava pojmom parosmija, odnosno izmijenjenim čulom mirisa nakon preboljenja. Gubitak osjeta mirisa smanjuje kvalitetu života oboljelih, a također može predstavljati i sigurnosni problem jer nas čulo mirisa upozorava na prisustvo potencijalne opasnosti, na primjer dima u kuhinji ili curenje plina u stanu.
Za osjet mirisa odgovoran je njušni epitel, središnji njušni put te njušni režanj u prednjem dijelu kore velikog mozga. U nosnoj šupljini kao sastavnici gornjeg dijela respiratornog sustava nalazi se njušni epitel u kojem mirisne molekule podražuju živčane završetke središnjeg njušnog puta, pri čemu se stvara živčani impuls koji se putem njušnog živca prenosi do njušnog režnja. Pretpostavlja se da SARS-CoV-2 virus ulazi u stanice domaćina putem odgovarajućih receptora smještenih kako u donjem, tako i gornjem dijelu respiratornog sustava. U području njušnog epitela oštećuje jedan tip stanica neophodnih za njegovo normalno funkcioniranje, te time indirektno čini štetu i njušnom živcu smještenom u neposrednoj blizini. Neki autori opisuju i mogućnost prodora navedenog virusa različitim mehanizmima u središnji živčani sustav, te direktno oštećenje njušnog živca, kao i štetno djelovanje virusa preko pojačanog imunosnog odgovora na virusnu infekciju. Također, treba spomenuti da su osjeti okusa i mirisa povezani te da su oba neophodna za razlikovanje većine okusa i mirisa.
Olfaktorna terapija eteričnim uljima
Sve spomenuto navodi na zaključak da postoji klinička potreba razvoja tretmana za povrat oslabjelih ili izgubljenih osjeta, a kao jedno od mogućih rješenja navodi se i primjena olfaktorne terapije. Ona se zasniva na primjeni fitokemikalija u liječenju parosmije, anosmije ali i ageuzije, a podrazumijeva izlaganje nefunkcionalnih živaca mirisima kako bi ih se stimuliralo, te im se poboljšala funkcija. Ovdje je bitno napomenuti da se olfaktorna terapija ne oslanja na primjenu bioaktivnih svojstava fitokemikalija već isključivo na prepoznavanju njihovih mirisa. U tu svrhu koriste se eterična ulja izlaganjem njušnog epitela i živca četiri različita osnovna tipa mirisa: cvjetnom, voćnom, aromatičnom i drvenastom. Tradicionalno se u olfaktornoj terapiji navode miris ruže kao cvjetni, limuna kao voćni, karanfilčića kao aromatični i eukaliptusa kao drvenasti miris. Terapijski postupak podrazumijeva mirisanje navedenih eteričnih ulja 15 sekundi, pri čemu se na naredni miris prelazi nakon pauze od 10 sekundi, a sam postupak provodi se dva puta dnevno tijekom nekoliko mjeseci.
Eterična ulja su prema definiciji prirodni isparljivi produkti karakterističnog mirisa i okusa, koji na papiru ne ostavljaju masnu mrlju, te su na sobnoj temperaturi lako pokretljive tekućine i stoga je njihova primjena jednostavna i sigurna. Oprez se preporučuje kod osoba sklonih alergijama, te trudnicama koje bi se prije primjene trebale savjetovati sa liječnikom ili ljekarnikom. Eterično ulje ne predstavlja kemijski definiranu tvar, već smjesu većeg broja kemijskih spojeva, tako da se unutar jednog eteričnog ulja može pronaći oko 60 pa i više različitih komponenti. Zahvaljujući terpenima, fenilpropanskim derivatima i ostalim spojevima prisutnim u njima, eterična ulja mogu ispoljavati različita bioaktivna svojstva. Iako se olfaktorna terapija ne zasniva na biološki aktivnim komponentama prisutnim u eteričnim uljima, pri odabiru bi se ipak mogla obratiti pažnja na njihova protuvirusna i protuupalna svojstva. Tako bi se u olfaktornoj terapiji pored ranije navedenih mirisnih nota umjesto ruže kao cvjetnu notu mogla odabrati lavanda, a umjesto limuna kao voćnu notu limunska trava.
Igor Sović, mag.pharm.
Foto: Pixabay
